Novi susret u nizu Teološko-pastoralnih razgovora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je 18. ožujka 2026. godine s početkom u 19.00 sati. Susret je ovoga puta organiziran u okviru institucionalnog istraživačkog projekta KBF-a DUHOBUD. Tema susreta – duhovna dimenzija u odgoju i samoodgoju – vrlo je dobro povezana s temeljnom idejom projekta DUHOBUD, odnosno idejom istraživanja duhovnosti kao temelja održive budućnosti. Susret je okupio tridesetak zainteresiranih sudionika: profesora i profesorica s KBF-a, bivših studenata i studentica, vjeroučitelja i vjeroučiteljica te drugih zainteresiranih za temu.
Moderator susreta bio je prof. dr. sc. Nenad Malović, prodekan za znanost na KBF-u. Nakon uvodne molitve i pozdrava moderator je nazočne uputio u temeljnu nakanu susreta, podsjetivši na značenje ideje duhovnosti koja u suvremenom svijetu više nije samo stvar religije. Unatoč različitim pogledima na duhovnost, nužno je raditi na odgoju u okviru duhovne dimenzije čovjeka, koji je u svojoj biti i duhovno biće. Moderator je potom riječ predao dekanu KBF-a, prof. dr. sc. Mariju Cifraku. Pozdravljajući sve nazočne, dekan je izrazio radost zbog novog susreta ovoga tipa i nastavka ove vrijedne inicijative te zahvalio programskom i organizacijskom odboru na trudu, uz želju za uspješan rad. Moderator je zatim najavio prvog uvodničara, prof. dr. sc. Franju Podgorelca, profesora duhovnosti na KBF-u s Katedre moralne teologije.
Prof. dr. sc. Podgorelec održao je kraće uvodno predavanje na temu Može li se kršćanska duhovnost odgajati?. Započevši svoje predavanje anegdotom o susretu pape Ivana XXIII. i sestara samostana Duha Svetoga u blizini Trga sv. Petra u Rimu prije više desetljeća, istaknuo je kako se sam termin „duhovnost“ u relevantnoj literaturi ustalio tek u 20. stoljeću, dok se ranije govorilo ponajprije o mistici ili asketici. Podsjetio je na značenje hebrejske riječi ruah – dah vjetra koji pokreće – kao i latinskog izraza spiritus – zrak u pokretu, snažan vjetar. Duh je tako shvaćen kao dinamičko počelo u čovjeku, a u kršćanstvu ponajprije kao Kristov Duh. Krist je, po Duhu Svetome, dinamičko počelo života i kriterij njegova razlučivanja. Temeljni sadržaj duhovnog života stoga je suobličenje Kristu po Duhu. Predavač je podsjetio i na teologiju sv. Pavla, prema kojoj Krist i Duh Sveti uvijek idu zajedno. Duh je životvorac koji oživotvoruje Kristovo djelo te djeluje kao causa efficiens, odnosno živa i djelatna prisutnost, ali i kao causa exemplaris, jer u vjernicima oblikuje Kristov lik. Zbog toga je duhovni život ponajprije milosna stvarnost. Podgorelec je nadalje istaknuo da su teolozi 20. stoljeća kršćansku duhovnost promatrali u okviru težnje prema svetosti. Bit duhovnosti jest odnos s Kristom, koji se razvija tijekom života, pa je formacija njezin bitni dio. U središte treba staviti osobu Isusa Krista, dok nauk dolazi kao posljedica toga odnosa. Sam nauk može usvojiti i netko tko nije kršćanin, zbog čega se može govoriti i o svojevrsnoj „duhovnosti ateizma“ kao prihvaćanju vrijednosti, ali ne i kršćanskog načina života. Ključan je osobni susret s Kristom, jer samo osoba može privući, osloboditi i ispuniti drugu osobu.
Nadalje je naglasio da je Božja ljubav ponajprije dar te da u kršćanstvu najprije dolazi slobodno prihvaćanje Krista, a potom nasljedovanje. U tom smislu vrijedi načelo da fides qua (čin vjere) prethodi fides quae (sadržaju vjere). Odgoj je stoga drugotan i posredan u odnosu na osobni odnos s Kristom. Razlikovao je izvanjske milosti koje se nude i unutarnju milost po kojoj Duh Sveti u čovjeku ostvaruje susret s Bogom. Samoodgoj je pritom odgovor na Božji dar i pretpostavka svakog daljnjeg odgoja, uz ključnu ulogu zajednice i svjedočanstva kateheta.
Drugi uvodničar, izv. prof. dr. sc. Ivan Dodlek s Katedre filozofije, održao je predavanje pod naslovom Duhovnost i odgoj za lijepo. Istaknuo je važnost umjetničkih djela iz kojih proizlazi ljepota te njihovu sposobnost da upućuju na transcendenciju. Podsjetio je na povijesnu ulogu umjetnosti u kršćanstvu, osobito slike kao Biblia pauperum, ali i na njezinu ulogu u produbljivanju vjere i poticanju obraćenja. Umjetnost potiče i na čašćenje svetaca, ali prije svega na osobno svjedočanstvo života. U nastavku se osvrnuo na značenje Pisma umjetnicima pape Ivana Pavla II. iz 1999. godine, koje ističe ljepotu kao jedno od temeljnih obilježja božanskoga. Umjetnost može izraziti i božansko i ljudsko te ima snažnu odgojnu i duhovnu dimenziju. Govoreći o „mistagoškoj dimenziji lijepoga“, upozorio je na opasnost „kiča“, koji banalizira stvarnost i zatvara čovjeka u površnost, a to potiče na duhovnu prazninu. Nasuprot tomu, autentična ljepota vodi prema tajni i potiče duhovni rast. Dodlek je naveo i konkretne primjere, poput koncerta „Pjesma kerubina“ kao iskustva kontemplacije lijepoga te poticaje pravoslavnog teologa Paula Evdokimova o važnosti umjetnosti za duhovni život. Umjetnost, iako naizgled „beskorisna“, omogućuje dublje razumijevanje stvarnosti i potiče divljenje. Spomenuo je i kazališnu predstavu Ad infinitum kao primjer kontemplativnog iskustva, kao i fotografiju Mary Ellen Mark s prikazom Majke Terezije, koja upućuje na dublju, transcendentnu stvarnost.
Treći uvodničar, doc. dr. sc. Ivan Majić s Katedre religijske pedagogije i katehetike, u okviru teme Suvremene kulturne ponude i duhovnost, govorio je o odnosu duhovnosti i suvremene kulture. Polazeći od promjena u shvaćanju odgoja i kulture, istaknuo je kako je kultura danas često odvojena od odgoja te postaje dominantan, ali i problematičan okvir oblikovanja identiteta. Duhovnost se pritom sve više svodi na dio kulturne ponude i tržišta ideja. Upozorio je na različite suvremene kulturne fenomene i ideologije koje oblikuju razumijevanje duhovnosti, pri čemu se ona često marginalizira i potiskuje u privatnu sferu. Duhovnost se nerijetko svodi na sredstvo osobne dobrobiti ili učinkovitosti, što dovodi do svojevrsne „religije čovjeka“. U takvom kontekstu javlja se i interes za duhovnost bez institucionalne religije. Majić je naglasio da rješenje nije odbacivanje kulture, nego njezina evangelizacija kroz dijalog i otvorenost prema drugome. Pritom ostaje otvoreno pitanje kako to ostvariti u suvremenom kontekstu obilježenom kulturnim sukobima i površnim pristupima.
Nakon izlaganja razvila se živa rasprava sudionika, koja je obuhvatila teme poput odnosa duhovnosti i emocija, fenomena „feel good“ duhovnosti, važnosti zajednice za življenje autentične duhovnsti, uloge umjetnosti u odgoju za lijepo te izazova suvremenih kulturnih paradigmi.
Nikola Vranješ
