Edukacija odgojno-obrazovnih djelatnika je konstanta koja je prisutna kao jedan od zadatak u svih pet godina Institucionalno istraživačkog projekta KBF-a DUHOBUD. On se ostvaruje u samostalnom edukacijskom programiranju i djelovanju ali još više u suradnji s drugim odgojno-obrazovnim institucijama. Jedna od njih je i Povjerenstvo za predškolski odgoj u ustanovama koje vode redovničke zajednice u Hrvatskoj.
Redovničke ustanove u Hrvatskoj vode 42 dječja vrtića (Zagreb, Strmec Samoborski, Belica, Punat, Split, Pula, Bibinje, Malinova, Blato, Pula, Osijek, Samobor, Vinkovci, Šibenik, Podstrana, Primošten, Đakovo, Kaštel Lukšić, Zadar, Koprivnica, Križevci, Korčula, Čakovec, Zadar, Hrvatski Leskovac, Kaštel Kambelovac, Košute-Trilj, Metković, Rijeka, Kaštel Stari, Sin, Sisak, Vrbovec, Varaždin, Slavonski Brod, Požega) a u njima djeluje 180 odgojitelja (redovnica i civila).
U organizaciji Povjerenstva za predškolski odgoj u ustanovama koje vode redovničke zajednice održan je stručni skup za djelatnika koji djeluju u katoličkim vrtićima. Skup je održan u subotu 7.3. od 9:30 do 15 sati u prostorima Dječjeg vrtića sv. Male Terezije kod sestara Karmelićanki na Vrhovcu (Zagreb) i okupio je 125 odgojitelja. U središtu zanimanja ovoga stručnog skupa bila je tema zahvalnosti i darovitosti.
Suradnica na projektu DUHOBUD prof. dr. sc. Veronika s. Nela Gašpar održala je na tom skupu predavanje o prožimanju antropološke i religijske dimenzije zahvalnosti u kontekstu današnjeg života i djelovanja.
Prije negoli li smo se usredotočili na religijsku dimenziju zahvalnosti u kontekstu kršćanske tradicije, polazište našeg promišljanja bio je sam fenomen zahvalnosti u ljudskom životu i njegova bit i razumijevanje. Bit zahvalnosti nas upućuje na temeljno obilježje čovjeka da je biće odnosa koje zahvaljuje „nekome“ i za „nešto“. U zahvaljivanju prepoznajemo i priznajemo da se netko prema nama pokazao dobrohotan, dao nam ili učinio neko dobro za nas. Tako je zahvalnost zapravo priznanje dobrote druge osobe. A primljena dobrota potiče da i sam primatelj nastavi drugima činiti dobro.
U svim razdobljima ljudske povijesti zahvalnost je na poseban način bila izazvana iskustvima egzistencijalne ugroženosti, različitosti i nejednakosti. Na temelju biblijskih tekstova, koji su temelj teološkog govora o čovjeku, temeljna, konstitutivna čovjekova značajka je da je čovjek biće odnosa, biće komunikacije i biće kojemu je za ostvarenje samoga sebe i punine života potreban drugi koji će stajati ispred njega i s kojim će moći ući u osoban odnos. Taj odnos karakteriziraju tri temeljne značajke.
- Prije svega je riječ o prihvaćanju istine o samome sebi koja je osnovni i nužni preduvjet svakom odnosu. Bog je oblikovao čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnuo dah života. U antropološkom smislu to znači da je čovjek s jedne strane prolazno, slabo i smrtno a s druge božansko, transcendentno biće. Stoga je prvi i nužni korak u stvaranju autentičnih i ispravnih odnosa prihvaćanje istine o samome sebi, tj. ne bježati pred stvarnošću i ne okretati leđa slabosti i smrtnosti koja obilježava svaku čovjekovu nakanu, planove, želje, djela, ostvarenja, snove. Ograničenja su sastavni dio čovjekova bića.
S druge pak strane znači prepoznati i prihvatiti činjenicu kako je čovjek i biće koje u sebi nosi božanski dah vječnosti koji mu ne dopušta zaustaviti se na izvanjskome i zatvoriti sebe ili drugoga unutar njihovih ograničenja, uloga, izvanjskog izgleda i predrasuda. Gledati drugoga koji stoji ispred znači prihvatiti misterij koji se zove čovjek, te ga gledati očima Božjeg nauma i u svakome, unatoč krhkosti, vidjeti dah Božjega života, nove mogućnosti, novi početak i novi život.
- Druga značajka čovjeka jest odgovornost za onoga koji je ispred njega. Dakako ne u smislu vladanja, dominiranja, podređivanja drugoga nego u smislu činjenja dobra drugome. Ne postoji autentični odnos bez odgovornosti. Biti odgovorni znači prije svega prihvatiti svijet i čovjeka onakvi kakvi jesu, s njihovom individualnošću, različitošću i nastojanjem da se činjenjem dobra, koliko je moguće, olakšaju ograničenja života.
- Svaki čovjek svakoga vremena, ukoliko želi živjeti kao biće istinskih odnosa, pozvan je utjeloviti prihvaćanje različitosti i nejednakosti. Spadaju na stvorenost čovjeka i čovjek mora naučiti živjeti s činjenicom egzistencijalne nejednakosti. Ne htjeti prihvatiti nejednakost znači krenuti putem sukoba. Pred različitošću drugoga koji stoji ispred nas čovjek je u trajnoj napasti da ju ukloni smanjivanjem, negiranjem, uništenjem ili asimilacijom. Naime, čovjek se nalazi u trajnoj napasti da drugoga ukoliko različitog od sebe podredi samome sebi, da njime dominira ili pak da ga ukorporira, ugradi u samome sebi umjesto da ga prepozna kao „drugoga“, različitog od sebe koji postoji prije svake njegove inicijative i moći.
Adamovo nastojanje da umanji različitost, da ženu učini svojom, da ju inkorporira, da vrati onaj dio sebe koji mu je bio uzet, da bude cjelovit napast je koju svatko od nas živi u svojom odnosima ali na kojoj se ne može temeljiti niti graditi ispravan odnos. Prihvatiti drugoga kao različitoga od sebe znači prihvatiti ga kao onoga o kojemu ne znam niti mogu sve znati, kao onoga o čijem stvaranju i podrijetlu, kao i u slučaju Adama i Eve, ne znam ništa jer izmiče mojoj spoznaji i u kojemu je drugi ispred a ne pokraj, ispod ili iznad mene. U konačnici riječ je o drugome koji stoji ispred mene i u čijoj sam različitosti pozvan graditi jedno MI u kojemu „JA“ i „TI“ ne nestaju nego se prihvaćaju onakvi kakvi jesu, u kojemu „JA“ stoji ispred „TI“ ne u stavu nadmetanja, dominacije, vladanja, straha, podređenosti nego u stavu prihvaćanja u kojemu je moguće dovesti u pitanje svoje sigurnosti te živjeti u punini istinu o samome sebi.
Jedino u prihvaćanju navedene trostruke istine čovjek će moći doista biti čovjek ‒ biće odnosa te pronaći puninu života za koju je stvoren. Jedino tako čovjekov će odnos biti mjesto punine života u kojem čini dobro i zahvaljuje za primljeno. U suprotnom dogodit će se nasilje i uništenje drugoga.
Čovjekovo poimanje samoga sebe uvijek je bilo povezano s njegovim uvjerenjem i odgovarajućim razumijevanjem Boga. Povijest religija svjedoči da «čovjek jedino otkrićem svetoga utemeljuje svoje postojanje, nadilazi svoju konačnost, jamči svojoj kratkoj zemaljskoj putanji smisao i otvara sebi prolaz prema vječnoj budućnosti». Ova povezanost Boga i čovjeka u središtu je poziva apostola Pavla koji upućuje kršćanskoj zajednici u Kolosima: »i zahvalni budite«. Euharistija ne samo da označuje nego i ostvaruje to zajedništvo života s Bogom i taj život postaje zahvala koja navješta dioništvo u božanskom životu i svjedoči snagu njegovog preobražaja u našim međuljudskim odnosima.
Nela Veronika Gašpar
